Poslanik Muhammed, alejhisselam, u mom životu

Meliha Terzić

Kao što je vjera u Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu, neodvojivi suštinski dio mog bića, tako je i ljubav prema Njegovom Miljeniku neodvojiva i dragocjena. Ispunjava me divnom nježnošću koju ne bih poredila ni sa jednom drugom što me veže za ljude. Je li nam prirođena? U mom slučaju je i naslijeđena (u porodici, u roditeljskoj kući, Poslanik, alejhisselam, bio je stalno spominjam, bio je prisutan). Tako je privrženost o kojoj govorim rano usađena i onda odnjegovana. Hvala Uzvišenom na tome!
Vrlo često, s posebnim osjećanjima, razmišljam o ljudima koji su bili privilegovani, kao niko prije i poslije njih, da žive uz Poslanika, alejhisselam. (Valjda najsretniji među njima bili su oni koji su preselili malo prije njega pa nisu morali da preživljavaju taj rastanak i gubitak).
Raznježuje me i usrećuje saznanje da je mislio i na nas koji ćemo poslije doći, što nas je spominjao, što je i o nama brinuo, a stoljećima smo duboko u vremenu poslije njega i neki od sljedbenika nisu se još ni rodili. Mi smo bogati baštinici kojima pripada isto Vrelo.
Ima hadisa koji nevjerovatno puno sadrže u svega nekoliko riječi. Kao da je čitava knjiga uputa za život u svakom od njih. Može se naširoko razlistavati i može biti životni moto. Nije teško naći primjer.
„Ukbe ibn Amr je pitao Muhammeda (a.s.): O, Allahov Poslaniče, u čemu je spas? Allahov Poslanik mu je odgovorio: Čuvaj se svog jezika, drži se svoje kuće i plači nad svojim grijehom.“
(El-Kušejri)