Pomozite vašem djetetu da razvije samopoštovanje

ALMEDINA IMŠIROVIĆ, dipl. pedagog-psiholog

Radeći s djecom i mladima, primijetila sam da jedan dobar dio ove populacije ima problema sa samopoštovanjem. Kao trener AVP- a (Anti Violence Project), radim radionice s mladima o tome kako da nenasilno komuniciraju i rješavaju konflikte i, između ostalog, i vježbu kojom  se kod osobe pokušavaju osvijestiti njene pozitivne, ali i one nepoželjne strane ličnosti. Kada se učesnike radionice pita da navedu neke svoje negativne strane ličnosti, nešto što ne vole kod sebe, što bi promijenili – jako dobro znaju i bez ustručavanja o tome govore. Ali, kada se od njih traži da navedu nekoliko svojih pozitivnih osobina, onih na koje su ponosni, najčešće dobijem odgovor: „Ma, neću da se hvalim“, „Ne znam“… ili o tome govore nerado, ustručavaju se.

Ni u učionici nije ništa bolja situacija: vrlo često upoznajem učenike koji nemaju pozitivnu sliku o sebi, svojim kvalitetima, sposobnostima… Imaju nizak stepen samopouzdanja. šta je tome uzrok, koji su to faktori koji utiču na (ne) postojanje samopoštovanja, na koji se način ono (ne) potiče, te zašto je samopoštovanje uopće bitno – neka su od pitanja na koje ćemo pokušati dati bar djelimičan odgovor u ovom tekstu.

Šta je samopoštovanje?

Jedna od definicija samopoštovanja (preuzeta s Wikipedije) glasi: „Samopoštovanje (samopouzdanje ili vjera u sebe) podrazumijeva u psihologiji evalvaciju ili dojam osobe o sebi samoj“. Imati samopouzdanja znači imati dobro mišljenje o sebi, svojim kvalitetima, svojim sposobnostima odnosno prihvatiti se i voljeti sebe onakve kakvi jesmo.

Kada se počinje razvijati samopoštovanje?

Unutrašnja slika o sebi razvija se veoma rano u životu. Neki autori smatraju da beba, od samog početka, uči kako ljudi reaguju na nju i kako je ljudi vide; da već u periodu od oko 18 mjeseci dijete ima jasan uvid da ima odvojen i poseban identitet. U tom najranijem uzrastu, sticanje dobrog utiska o sebi povezano je s uočavanjem jedinstvenih kvaliteta djeteta od strane okoline.

Kako se izgrađuju i koji su najvažniji faktori koji pogoduju razvoju djetetovog samopoštovanja?

Da bi dijete voljelo sebe, mora se osjećati voljenim i prihvaćenim od strane ljudi koji ga okružuju. Mnogo je faktora koji utiču na razvoj samopoštovanja (porodica, škola, vršnjaci…). Ipak, rezultati mnogih istraživanja su pokazali da u tome najvažniju ulogu imaju roditelji. Općeprihvaćeno shvatanje je da djeca visokog samopouzdanja imaju roditelje koji su ih odgajali s ljubavlju i poštovanjem, prihvaćali su ih, bili su dosljedni u svojim postupcima i vjerovali su u djetetovu kompetenciju. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi ni s kritikama izvan porodice, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Dakle, roditelji imaju snažan utjecaj, i na djetetovu sliku o sebi i na njegovu sliku svijeta oko sebe, te na njegove aspiracije i samoostvarenje. Sigurno će mnogi roditelji reći da sve što rade u životu rade upravo za svoju djecu, brinu se za njih, pružaju im sve što sami nisu imali, pomažu im, te je neupitno da ih vole. Ipak, činjenica je da se mnoga djeca ne osjećaju ni voljeno ni prihvaćeno, a i mnogi odrasli ljudi nisu sigurni da su ih roditelji voljeli. Zbog čega je tako?! Da malo analiziramo naš odnos spram djeteta. Npr. većina nas kada dijete učini nešto dobro (pospremi igračke, pomaže nam, posluša nas…) uzima to “zdravo za gotovo’’. Pa, to je normalno, zar ne?! često to što je dijete uradilo zaboravimo primijetiti i pohvaliti, ukazati djetetu pažnju i pružiti povratnu informaciju o učinjenom, o prihvatljivom i poželjnom ponašanju. S druge strane, kada dijete učini nešto što ne smije, odmah ga upozoravamo, vičemo na njega, čak i kaznimo. Ako tome dodamo poneku, onako u ljutnji, izrečenu rečenicu Sve što dotakneš, pokvariš; Pogledaj kako je ona dobra;  Pusti me na miru; Izludit  ćeš me svojim pitanjima; Od tebe me boli glava, itd., nije ni čudo što posumnjaju u našu ljubav. Zamislite da vama neko do koga vam je stalo kaže (pa makar samo jednom) nešto slično – ne biste se baš osjećali voljenim od te osobe, štaviše! Naravno, nismo savršeni i razumljivo je da mnogo toga što djeca čine može kod roditelja rezultirati stresom i izazvati ljutnju, kao npr. odbijanje jela, problemi sa spavanjem, pravljenje nereda, buka, neposluh. To su problemi koji se javljaju i s vremenom nestanu kod sve djece. Pri tome je najbolje ostati miran, ne reagirati ljutnjom – tako ćete lakše prebroditi određeno razdoblje, vaš odnos da djetetom će ostati stabilan a, što je najvažnije, dijete i njegovo samopouzdanje ostat će „netaknuto“. Neko će reći lahko je o tome govoriti, ali kako primijeniti. Naravno da nije lahko – općenito nije lahko biti roditelj, ali naše je da se trudimo, pa koliko god od navedenog (ne) uradimo bolje je nego ništa. Možda će vam biti lakše ako imate na umu da svako dijete želi udovoljiti svojim roditeljima. Prije će učiniti nešto što je roditelj primijetio i nagradio pohvalom, nego što će učiniti nešto za što ga je roditelj kaznio.

Roditelji, obratite pažnju na vlastito ponašanje!

Ono što dijete nauči od vas, pogotovo u prvih nekoliko godina života, ima veliki utjecaj na njegov život i formiranje njegove ličnosti. Smatra se da ako roditelji pokazuju visok stepen samopouzdanja, vrlo često to se dešava i s njihovom djecom. Kao roditelji imamo obavezu kod djeteta razviti osjećaj sigurnosti i povjerenja u vlastite sposobnosti. Ne ostvarujmo vlastite ambicije, neostvarene želje preko djece! Djeca koja se osjećaju sigurnom u sebe, bit će uspješnija, ostvarivat će bolje odnose s drugima i spremno će se okušati u raznim izazovima i na raznim poljima. Važno je da roditelji usmjere djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zrela i sposobna, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti.

Ne činite mu dobro ukoliko radite za njega ono što on sam može uraditi!

Ima i roditelja koji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta te nam se mogu činiti brižnim roditeljima, ali, zapravo, takvim ponašanjem šalju djetetu poruku gotovo jednaku kao vrijeđanjem i ponižavanjem, da je ono bezvrijedno i nesposobno zauzeti se za sebe. Da bismo djetetu pomogli u izgradnji samopouzdanja, treba ga učiti i samostalnosti.

Želite njegovo povjerenje, a sami često ne pokazujete to isto!

Većina roditelja kaže kako bi voljeli da im se djeca povjeravaju i razgovaraju s njima kad su uznemirena ili imaju problem, ali djeca često ne dobiju podršku koju trebaju (kada su roditelji rastreseni, umorni, zaposleni ili pod stresom, a što je u današnje vrijeme postalo gotovo uobičajeno stanje svih nas, te se djeca susreću s nestrpljivošću, razočarenjem, nervozom, ljutnjom). Ponekad i odgovori s najboljom namjerom mogu biti u žurbi, s ciljem da se nađe brzo rješenje, umjesto da se pažljivo posluša kako se dijete osjeća. Takva djeca mogu razviti lošu sliku o sebi i nisko samopoštovanje te, u nekim slučajevima, razvojne smetnje i emocionalne poremećaje.

Zašto je samopoštovanje djeteta važno?

Razloga je mnogo, ali i slijedeće je sasvim dovoljno: Kada djeca ne razviju samopouzdanje, ona se fokusiraju na neuspjeh, umjesto na uspjeh, na probleme, umjesto na rješenje, na prepreke, umjesto na cilj i tako gube vrijeme i energiju (na kraju i sama bivaju izgubljena). S druge strane, djeca s razvijenim samopoštovanjem postaju osobe koje imaju pozitivno mišljenje o sebi, kao i  pozitivan osjećaj da mogu nečim vrijednim da doprinesu društvu. Takva djeca su u stanju da slobodno istražuju svijet oko sebe ili da se bez bojazni otisnu daleko u svijet, da rade u pravcu ostvarivanja svojih ciljeva i koračaju kroz život s pozitivnim očekivanjima i zadovoljni. Stoga, volite ga, poštujte, podržajite, hvalite, praštajte mu sitne nestašluke, pomažite mu, usmjerite ga, budite utjeha kad doživi neuspjeh, radujte se njegovim uspjesima – isplatit će se.

UPOZNAJTE SVOJE DIJETE!

Dijete s visokim samopouzdanjem

  • Veselo je i puno energije, što često prenosi i na drugu djecu.
  • Spremno je na suradnju s vršnjacima i odraslima.
  • Zna donositi odluke.
  • Kreativno je.
  • Sigurno je u svoje sposobnosti.
  • Radi bolje i uz manji napor.
  • Zadovoljno je svojim radom.
  • Očekuje uspjeh.
  • Prihvaća odgovornost.
  • Zna se kontrolirati.
  • Nije agresivno.
  • Uporno je, ne odustaje na prvoj prepreci.
  • Radoznalo je, voli nove aktivnosti.
  • Nije pretjerano vezano za roditelje.
  • Dobro podnosi kritiku i neuspjeh.
  • Optimistično je.

Dijete s niskim samopouzdanjem

  • perfekcionizam
  • pretjerana samokritičnost
  • pretjerano hvalisanje
  • davanje slatkiša, novca ili igračaka drugoj djeci, kako bi se “kupila” prijateljstva
  • privlačenje pažnje neodgovarajućim ponašanjem (zadirkivanje, agresivnost)
  • plačljivost
  • povučenost ili sramežljivost
  • pretjerano izvinjavanje za sve što kaže/ napravi
  • strah od toga da pokuša nešto novo
  • stalno traženje izgovora/opravdanja
  • prebacivanje odgovornosti ili krivnje na druge
  • nepovjerenje prema ljudima
  • stalna potreba da se ugodi drugima
  • nesposobnost donošenja vlastitih odluka/izbora
  • nesposobnost da kaže “ne

Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 47. maj, 2014. godine.

Powered by keepvid themefull earn money