Nijanse i vrste ljubavi

Aida Tule, dipl.psihologinja

Ljubav ne počinje uvijek zaljubljenošću, ona može nastati čak i iz konflikta, ravnodušnosti, sviđanja i prijateljstva. Zaljubljivanje nastaje kada prvi put vidimo osobu i na njoj primijetimo karakterne osobine ili fizičku pojavu koja odgovara našoj subjektivnoj projekciji idealnog partnera. Zbog toga imamo osjećaj da “dobro poznajemo” osobu koju prvi put vidimo. Posljedice takvog stanja su sljedeće:

– Odnos nije uspostavljen na realnosti već na projekciji, tako da osobu u koju smo zaljubljeni vidimo kako želimo da vidimo, a ne kakva ona zaista jeste. Imamo privid ili iluziju stanja.

– Intenzitet je maksimalan (izgaramo od želje) zbog naše predstave i doživljaja da imamo najboljeg mogućeg   partnera/icu.

– Volimo svoju iskrivljenu projekciju.

– Zaljubljenost traje onoliko koliko se projekcija zadrži na drugoj osobi.

Onog momenta kad se osobine počnu razlikovati od idealne projekcije, tad dolazi do odljubljivanja i uglavnom istovremeno i razočarenja. Međutim, ukoliko se te stvarne osobine nastave sviđati, uprkos tome što nisu ono što smo mi očekivali, onda dolazi do formiranja ljubavi. Odljubljivanje i razočarenje imaju i svoju prednost. Oni postaju proces psihičkog sazrijevanja jer se svakim narednim zaljubljivanjem bližimo realnosti, čime zaljubljenost postaje prava rijetkost. Umjesto da naše fantazije upravljaju nama, mi kao integrisana ličnost počinjemo upravljati svojom maštom. Pozitivan odnos dvije osobe zasnovan na sviđanju i želji, što je blisko stanje zaljubljenosti, nije trajan odnos. Kada se dosegne predmet želje i postigne neka vrsta zadovoljstva, ta osoba nije više zanimljiva i njeno prisustvo prelazi u dosadu, pa čak i netrpeljivost. Dok, za razliku od ovih kratkotrajnih stanja, ljubav unosi konstantnost u relaciji dvije osobe, ona uvijek iznova postaje izvor zadovoljstva, čime spada u trajan odnos.

Neuronauka, naučna oblast koja se bavi istraživanjem mozga, odnedavno nam nudi uvid u funkciju mozga kad je u stanju zaljubljenosti i ljubavi, te zbog čega toliko intenzivno osjećamo ta stanja, ali i zbog čega imamo bol odbačenosti. Kada se zaljubimo, u našem mozgu aktivira se regija koja se zove ventralna tagmentum area, to je jedna vrsta male fabrike u kojoj ćelije proizvode dopamine i raspršuju ih po ostalim dijelovima mozga zajedno s informacijom da smo našli idealnog partnera za razmnožavanje, to jeste da smo našli “najveću nagradu” koju naš organizam može doživjeti. Drugim riječima, našli smo način da produžimo svoje postojanje i da će ono biti kvalitetno. Ovaj dio mozga spada u naš sistem nagrađivanja, to je sistem koji je prethodio svim drugim moždanim procesima kao što su kognitivni i emocionalni, to je reptilni dio nas kojeg asociramo s pokretom, htijenjem i žudnjom. Djeluje na način da kad ne možemo dobiti ono što hoćemo, on postaje aktivniji, jer mora pronaći put/sredstvo do svoje nagrade. Ista regija mozga postaje aktivna pod utjecajem psihoaktivnih supstanci (npr.kokaina). Ukoliko budemo odbačeni, naše stanje se pogoršava do te mjere da ne prouzrokuje samo bol već i prelazi u opsesiju. Odbačenost u ovom slučaju ima kontraefekat, jer nas dodatno pokreće u pravcu željenog objekta. Ovaj presjek funkcije uma nam pomaže da razumijemo česte opsjednutosti osobom u koju smo se zaljubili. Druga regija u mozgu koja se aktivira u stanju zaljubljenosti zadužena je za kalkulaciju dobitka i gubitka. Ona predstavlja malu kockarnicu/kladionicu u nama. Odlučni smo da investiramo najveće vrijednosti sebe, vrlo često sve što imamo, jer smo procijenili da osvajamo pun pogodak. Zanimljiva je sličnost zaljubljenosti i poslovanja, u oba slučaja vidimo spremnost na ogroman rizik, ali i na različite dobitke i gubitke. Ova dva sistema, za nagrađivanje i za procjenu dobitka/gubitka, doprinose intenziviranju potrebne energije za maksimalno usmjeravanje pažnje na željeni objekat, to jeste na voljenu osobu, te time razvijaju osjećaj duboke povezanosti.

Romantična ljubav je nagon koji nas precizno usmjerava da investiramo svoje vrijednosti/energiju na jednu osobu za razliku od seksualnog nagona koji pretražuje širok raspon partnera. Upravo zbog te prevelike investicije u jedan bitan odnos, mnogi ljudi ne uspijevaju da ga okončaju kada postane poguban, jer se doživljava kao lični neuspjeh i greška. Pri tome zaboravljamo prednosti griješenja i neuspjeha, a to je da su oni važni procesi učenja. Na ovom putu ćemo naći ono što nam godi, ali i ono što nam stvara neugodu, naš izazov će biti da, uprkos svemu, nastojimo razumjeti jedni druge, jer je to smisao voljenja. Ljubav nije crno-bijela slika, ona ima na hiljade nijansi svih postojećih boja, kao i svaka druga emocija.

Često čujemo kako ljudi sa oduševljenjem pričaju o primjerima bezuslovne ljubavi između dvije osobe kao jedine iskrene ljubavi. Možda iz razloga što je bezuslovna ljubav naša prva ljubav koju dobijemo kao malo dijete u vidu roditeljske brige i pažnje potrebne da bismo tjelesno i emocionalno ojačali. Razumljivo je da ne možemo jednogodišnjem djetetu postavljati uslove da bi danas dobilo hranu, kupku,čistu odjeću, zagrljaj, poljubac, nježne riječi. Već kasnije, sa odrastanjem i mentalnim sazrijevanjem, bezuslovna ljubav mora biti kombinovana sa uslovljenom jer ona potiče procese učenja i socijalizacije. Uslovljena ljubav nas pokreće da se trudimo oko osoba koje volimo i da ih ne uzimamo zdravo za gotovo, zapravo oko svega do čega nam je stalo, dok nam bezuslovna ljubav daje osjećaj sigurnosti kad smo u teškim životnim fazama.

Bezuslovna ljubav se daje onda kada znamo i osjetimo bespomoćnost s druge strane, a to je slučaj kod beba, bolesnih, starih, bolom iscrpljenih duša. Obje nas različito jačaju i definitivno oblikuju. Od načina kako smo se vezivali za druge, kakvi su naši prvi oblici ljubavi bili, zavisi da li ćemo se nastaviti razvijati kao osobe u jednom zdravom ili nezdravom pravcu. Ukoliko prevlada jedna ili druga vrsta ljubavi, veza između dvije osobe pretvara se u bolesnu simbiozu, koja često vodi u manipulaciju ili prekid ljubavi. Još jednom se pitamo, da li je bezuslovna ljubav jedina kojoj bismo trebali da težimo kao zrele i aktivne ličnosti? Ona ne postavlja uvjete, kako sama riječ nagovještava. Ne moramo ništa uraditi da bismo bili voljeni, dovoljno je da postojimo. Koliko to stanje zadovoljava jedno biće odlikovano sposobnošću da razmišlja, zapaža, doživljava, uči, rješava probleme, donosi odluke i od toga gradi smisao života?

Čak i Uzvišeni Stvoritelj otvoreno govori o svojim osjećajima, te istim uravnoteženim metodama ljubavi utječe na razvoj naše mentalne i emocionalne snage. Tako nam On ne naređuje da Ga volimo, već nas navodi da Ga volimo i uslovljava Svoju ljubav kroz određene izazove koje nam daje, na primjer da će zavoljeti one koji čine dobra djela, kroz pažnju i brigu o sebi i drugima:

Allah, uistinu, voli one koji čine dobro. (Al-Maida: 13.)

Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Ali-Imran: 159.)

Allah, zaista, pravedne voli. (Al-Hujurat: 9.)

Allah zaista voli pobožne. (At-Tawba: 7.)

Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. (Al-Baqara: 222.)

Istovremeno nam pruža i bezuslovnu ljubav kroz sve blagodati kojima nas obasipa, kao što su savršeno funkcionalno tijelo koje dobijamo rođenjem (uzmimo samo kompleksnu funkciju mozga), zatim sve ono što je potrebno da očuvamo zdravlje tog tijela kao što su različita stanja vode, zrak, vjetar, oblaci, sunce, planine, zemlja s raznim plodovima i mnogobrojna druga dobra koja uključuju brigu i o drugim dimenzijama ljudskog postojanja.

On se ovim dobrima predstavlja kao naš iskren Prijatelj i emocionalno nas zadužuje Njegovom bezuslovnom ljubavi, da bismo što lakše i s razumijevanjem prihvatili uslovljenu ljubav. Ujedno je to direktan dokaz da je dobrota najveći pokretač ljubav, mi se zaljubljujemo i volimo dobrotu u drugoj osobi, sve drugo je prolaznog i kratkotrajnog karaktera. Obično se prihvatamo najzahtjevnijih zadataka samo onda kada smo motivisani iskrenom ljubavi. Dijete koje će sve dati da savlada matematiku je ono dijete koje je nastavnik matematike zadužio svojom ljubavi i dobrotom. Uzvišeni Stvoritelj nas suptilnim dodirima našeg uma podučava kako da se nosimo sa izuzetno velikom moći ljubavi i navodi da se zapitamo da li smo zaslužili takav dar, da li se dovoljno oko njega trudimo, da li su to naše granice ili ih možemo pomijerati? Da li razumijemo svrhu postojanja ljubavi?

On je Sebi propisao da bude Milostiv. (El-En’am, 12.)

Do sličnih pitanja je došla i Mandy Len Catron, smatrajući ih najvažnijim postignućem njenog istraživanja na temu bliskosti, povjerenja, zaljubljivanja i ostajanja u ljubavi, a kojeg je nazvala “Najlakše se zaljubiti”. Dobra pitanja su uvijek kvalitetan početak svakog dubljeg razmišljanja i razgovora o našim izborima:

  1.           Ko zaslužuje našu ljubav, a ko ne? – Njen odgovor je: “Ljubav smo mi, investicija svega što vrijedi u nama, zato bi je trebalo zaslužiti!”
  2.           Da li se ljubav događa? – “Ljubav se ne događa, ona se bira, mi je biramo svaki dan kad se svjesno za nju odlučimo uprkos svim ljudskim slabostima zbog kojih bismo se mogli udaljiti jedni od drugih.”
  3.           Koliko dugo ostajemo zajedno nakon zaljubljivanja? – “Manje je važno koliko dugo ostajemo, ono što je važno je koliko smo kroz to iskustvo naučili o sebi.”
(Nastavak: Šta je ljubav, zašto volimo i želimo biti voljeni?)

Powered by keepvid themefull earn money