Ljubav kao vezivno tkivo i njena struktura

Aida Tule, dipl.psihologinja

Suočeni sa svijetom u kojem vladaju različitosti, potreban je jak nagon/želja da se vezujemo i proizvodimo intimni dio svijeta u kojem možemo biti opušteni, zbrinuti i zaštićeni. Čitav sistem međuljudskih veza koje spajaju pojedince u zajednicu sastavljen je od različitih naklonosti i potreba koje bismo mogli nazvati različitim oblicima ljubavi. One uspostavljaju sistem međusobne identifikacije i solidarnosti što jednu zajednicu čini zajednicom. Mi živimo jednu interkonektivnost i nemoguće je određivati granice, a kamoli biti isključiv, jer je to dinamično isprepletena mreža odnosa i interesa. Ukoliko isključivost i antipatija nadvladaju, mreža se raspada, to jeste zajednica se raspada.

Ljubav, u svim njenim oblicima, vezivno je tkivo koje drži tu mrežu na okupu. Problem u ljubavi jedino može nastati zbog različitih nijansi u nivoima i njenim vrstama koje između dvije osobe stvaraju jedno šarenilo, a prilično često i nesaglasnost. Sreća te je koncept ljubavi pretjerano uključiv i fleksibilan, tako da obuhvata mnogo različitih odnosa: od sviđanja, naklonosti, poštovanja i prijateljstva, do romantične ljubavi, zaljubljenosti i seksualne strasti. Može se reći da, bez obzira na našu različitost, volimo sve ono u čemu nađemo dobro, to jeste ono što nas čini boljima, i to je ono što je svakom čovjeku zajedničko.

Osobe koje volimo doživljavamo kao nešto što je izuzetno vrijedno jer i sebe tako doživljavamo, te s toga smatramo da zaslužujemo isto. Kad biramo koga ćemo voljeti, vodimo se kriterijima koji procjenjuju našu ličnu vrijednost na osnovu koje donosimo odluku. Znak zdrave psihičke funkcije podrazumijeva sposobnost da se blisko vezujemo, ali i da se distanciramo po potrebi. Takva bliskost čini da osoba koju volimo postaje referenca za sve, stalno se vraćamo na nju kao na uporište gdje donosimo važne odluke. U stalnoj smo unutrašnjoj komunikaciji s voljenom osobom, to jeste, imamo isti osjećaj kao da smo u stalnoj komunikaciji sa sobom. Spoljašnje dobija svoju mentalnu sliku u unutrašnjem najintimnijem krugu psihičkih sadržaja koji okružuju i čine naše JA (ego). Jednom kad se desi internalizacija, još ljepše rečeno ljubav, ona je trajna i održava unutrašnji odnos osoba koje se vole čak i u njihovoj tjelesnoj odsutnosti. Zato gubitak ljubavi uzrokuje toliko emocionalne boli, jer se doživljava kao gubitak sebe.

Iz ovoga uviđamo da svrha njenog postojanja nije sebično zadovoljavanje potreba već slijeđenje zdrave ljudske prirode za bliskim povezivanjem, kao što to čini i povjerenje. Ono što ponekad dodatno doprinosi nejasnoći pojma voljenost je naša etika ponašanja u ljubavi, kako reagujemo kada saznamo da nas neko voli ko nam se nimalo ne sviđa. Da li nam bude neprijatno i tražimo načine kako da izbjegnemo tu osobu, ili smo ravnodušni, ili uživamo u tome? U nekim društvima ne uzvratiti na ljubav (dobro) može imati negativne kulturološke konotacije, dok u nekim drugim važnije je ne probuditi u nekom lažnu nadu.

(Nastavak: Nijanse i vrste ljubavi)

Powered by keepvid themefull earn money