Kad shvatanje ljubavi postaje pogrešno

Aida Tule, dipl.psihologinja

Ko nema ljubavi, spada u grupu mrtvaca, a ko je ne okusi, cio život provede u boli i brigama. Ibn Qayyim
Ljubav je osnova psihofizičkog zdravlja i kao takva predmet interesovanja i izučavanja u različitim oblastima. Psiholozi su se bavili utjecajima vodećih globalnih promjena na doživljaj ljubavi i došli su do tri velika društvena procesa koja su unijela promjenu u pristupu ljubavi.
Prvi je racionalizacija naučnog rada gdje nauka postaje sredstvo manipulacije na ekonomskom i tehnološkom tržištu, sve više služi kapitalizmu, a sve manje osnovnim ljudskim vrijednostima. Drugi proces koji se desio je demokratizacija politike gdje su prava pojedinca izjednačena s pravom društva, čime se ostavlja slobodan postor pojedincu da manipuliše pravnim normama. I treći proces je racionalizacija politike ekonomije gdje sve ovo prethodno podliježe zakonima slobodnog tržišta. Sve je na slobodnom tržištu individualnih želja. Na kapitalističkoj burzi emocija pratimo padove i uspone određenih firmi da bismo znali u koju se “isplati” uložiti dionice ili ih otkupiti. Cjenkamo se i gledamo ličnu korist s pitanjima u glavi “šta je time dobivam?”, “je li finansijski stabilan partner?”, “koji stepen stručne spreme ima?”, “kakve je građe?”, “je li popularan i uspješan?” itd. Pitanja nisu diskutabilna jer čovjek je biće od interesa, što je dokazao i John Nesh, dobitnik Nobelove nagrade za matematičku teoriju ”Dinamika upravljanja”. Međutim, situacija postaje zbunjujuća kad se sve ovo razmatra pod plaštom ljubavi. I onda nam je čudno zbog čega je ljubav postala toliko komplikovana, a prava ljubav rijetka biljka. Da li uopće znamo odgovoriti na pitanje šta mi to zapravo volimo?
Upravo ovi procesi doveli su današnjeg čovjeka u stanje anksioznog vrednovanja vlastitih stavova i izbora, a to znači da se svaki dan stavlja pod pritisak pitanjima jesam li poželjan ili nisam, te koliko će me ljudi “voljeti”. To jeste, koliko njih će potvrditi moje vrijednosti i izbore. Reakcija na ovaj pritisak je histerično prikupljanje što više objekata koji će ga/je učiniti poželjnim. Na primjer, tinejdžeri kupe nove džins pantalone i isijeku ih ispod koljena da bi udovoljili J.Lo (Jennifer Lopez). Kolekcija simbola poželjnosti je prisutna u svim životnim dobima i na svim relacijama, ona poručuje onima čijoj pažnji i ljubavi se nadamo:”Imamo i radimo sve ono što vi volite i smatrate vrijednim, samo nas uzmite u svoje okrilje.” Zavedeni idejom poželjnosti, to jeste, zavedeni idejom velikog mišljenja o sebi, jedni drugima postajemo cilj obožavanja. Postajemo idoli jedni drugima koji su se spretno zakamuflirali u razne forme slijeđenja ili uhođenja jedni drugih (Fun Page, Followers, Twitter i sl.) i koje je veoma teško raskrinkati jer nastupaju indiferentno, u smislu, kao da im nije stalo šta drugi o njima misle. Međutim, prethodno su sve dobro razradili da prikupe oduševljenja i poglede poželjnosti (npr. potrude se oko odjeće, načina hoda, postavljanje na društvene mreže pažljivo probranih slika u najatraktivnijem izdanju itd.). Između redova slabo odglumljene ravnodušnosti čuje se vrišteća poruka: “Želim da budem perfektan/na tako da se drugima svidim i da me vole.” Ovakav vid doživljaja sebe i odnosa prema okruženju vodi kulturi perfekcionizma i opsesije lažnim predstavama (performansima), gdje ljudi prekidaju veze jedni s drugima i kod najmanjih propusta ili grešaka jer su podesili svoj ugao gledanja u pravcu sumnja i osude. U tom kontekstu, ljubav je postala zadovoljavanje narcističkih potreba, a njeni proizvodi su frustracija i samoća, pohlepa i sebičnost. Postala je opčinjenost sobom i manipulacijom drugih. U ovim bolesnim pokušajima ljubavi, mi zapravo pokušavamo da uzmemo kontrolu nad nekim, onu kontrolu koju nemamo nad samim sobom. U takvom jednom zamagljenom stanju svijesti gubi se dodir s psihofizičkom ravnotežom.
Pitanje je, kako nastaviti promišljati o autentičnoj ljubavi u današnjem vremenu, o onoj ljubavi koja nas čini slobodnim ljudima, a ne robovima konzumerizma tuđeg mišljenja? Da li bi rješenje moglo biti u promjeni svijesti o sebi? Možda da naučimo posmatrati s prihvatanjem, da uvidimo da je prihvatanje zapravo ljubav, te u prihvatanju samog sebe i vlastitih osjećaja, onakvih kakvi jesu, gradimo iskustvo ljubavi prema sebi na takav jedan način koji se ne mora ostvariti nikakvim drugim sredstvima, pogotovo ne manipulacijom drugih. Kada naučimo živjeti jedni bez drugih, potpuno neovisni, a ipak svjesno odaberemo zajednički život, tada ljubav postaje iscjeljujuća snaga koja preobražava unutrašnji svijet. Kada naučimo biti skromni u mišljenju o sebi i o drugima, a pogotovo kada se naučimo šaliti na svoj račun i opušteno se kretati kroz život, tada ćemo znati njegovati duge i iskrene ljubavi s nama važnim drugima. Tajna ljubavi, kako kaže američki psiholog John Gottman, osnivač Instituta za istraživanje bračnih odnosa, leži u dobroti, u izgradnji atmosfere zahvalnosti i nesebičnosti, a što zahtijeva neprekidan rad i ulaganje, ali iznad svega iskrenost.

(Nastavak: Potraga za izgubljenim blagom – iskrenost, ljubav i ljepota)

Powered by keepvid themefull earn money