Istinska veličina

Piše: Emina Hatunić

Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’- a Allah prašta i samilostan je.  (Ali Imran, 31)

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Gospodaru svjetova i vladaru srca ljudskih; Onome Koji nam je dao blagodat da živimo u zemlji svojoj, svojoj baštini; Onome Koji u srca ulijeva milost pa se ona zbližavaju u vjeri u Jednoga Boga; neka je salavat i selam na Allahovog miljenika Muhammeda,s.a.v.s.

Mjesec rebbiul-evvela, mjesec mevluda, posljednjih godina nam dolazi u zimskim mjesecima. Pa iako je u našoj zemlji uveliko zima, ovaj mjesec hidžretskog kalendara doima se kao dašak proljeća u nama i oko nas.

Sama riječ mevlud podsjeća nas na rođenje Muhammeda, a.s,  na spjev o Muhammedu, a.s., ili na mevludsku svečanost. U svim džamijama Bosne i Hercegoine, i svuda gdje žive muslimani koji učenje mevluda vide kao Bogu ugodno djelo, priređuju se mevludske svečanosti. Za muslimane u našoj domovini, Bošnjake, mevlud je prilika za okupljanje i  jačanje ljubavi prema našem Poslaniku. Uz mevlud, uz svijest o  vrijednosti islamskog zajedništva,  podsjećamo sebe na značaj koji Poslanik  ima u našim životima i vraćamo svojim djelima dostojanstvo koje pronalazimo u vjeri. Naša je to tradicija, naše obećanje da ćemo biti bolji i da ne odustajemo od onoga što je dobro. Okupljeni i ujedinjeni u ljubavi prema Poslaniku  spoznajemo ona zaboravljena kolektivna osjećanja blagosti i dragosti, i to javno ispoljavamo. Mevlud je naša radost.

I sjedinjeni u toj radosti i ljubavi, iz dna duše shvatamo stihove:

Sve stvoreno učini se veselo,

briga ode, život dođe na novo.

Na svijetu progovori stvar svaka,

devletliji svašto reče: „Merhaba!“

Merhaba ti, care vel’ki, merhaba,

merhaba ti, znanja izvor, merhaba!

Merhaba, ej, svako moli od tebe,

merhaba, ej, Božija milost na tebe!

Ima u slušanju Mevluda, u iznova obnavljanim slikama koje su nam pjesnici na različite načine dočarali, one epske atmosfere svojstvene prijašnjim vremenima, kad je riječ još uvijek bila značajna i slušana među ljudima. Bosanski čovjek možda nije sve znao, ali je itekako osjećao Poslanikov značaj i značaj njegova prisustva u našim životima. Bosanski insan, uz sve svoje moguće slabosti, uvijek je u svom srcu gajio ljubav prema Poslaniku i bio spreman na žrtvu zarad svoje vjere. Zato molimo Uzvišenog da i nas svrsta u Poslanikovu braću, o kojima čitamo u  jednom hadisu:  Prenosi El-Bera’ ibn Azib, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Volio bih da sam sreo svoju braću! Ashabi upitaše: O Allahov Resule, zar mi nismo tvoja braća? On im odgovori: Vi ste moji ashabi, a moja su braća ljudi koji će poslije mene doći i u mene vjerovati, a nisu me vidjeli.

Obećanje, radost i ljubav koje naziremo u ovom hadisu krijepe nas u današnjici prepunoj izazova i problema. Nada na kojoj se punim srcem grijemo i koju brižno čuvamo, nada da smo i mi ta odabrana vrsta, ta blagoslovljena bića, Poslanikova braća, naše je bogatstvo. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike! ( Ali Imran, 53)

Slijedimo onog koji je radost i milost. Uzvišeni nas u Kur’anu podsjeća: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. (El – Enbija, 107)

Pa ipak, iako ćemo rado potvrditi svoju privrženost Poslaniku, ono što se nameće kao izazov svakom od nas jeste pitanje koliko smo uistinu od Poslanikovih savjeta, njegova edeba i svijetle ličnosti istinski utkali u svoj život. Kad bi mi Poslanik navratio na dan il’ dva, iznenada pokucao, šta bih učinio ja?, pita se jedan pjesnik. Isto se i mi možemo zapitati, i oćutjeti istu zabrinutost zbog vrtloga u koji nas današnji život svojim srkletom vuče.

Jer slijediti njega, znači biti svakim danom bolji; sam raditi a ne očekivati da neko drugi obavlja poslove za nas, ma kako sitni bili; ne podviknuti nikad ni na koga, ne udariti nikoga, osim na Božijem putu; biti dobar svojim ukućanima; širiti spokoj i blagost svuda oko sebe.

Da, mi nismo vidjeli Poslanika, a slijedimo ga i srcem duboko volimo. Da, zamišljamo ga i vidimo…kako nudi skromnost i jednostavnost, iskrenost i blagost kao istinsku veličinu.   Enes, r.a., sluga Poslanikov, s.a.v.s., kaže: Deset godina služio sam Poslanika, mir i blagoslovi Božiji neka su sa njim, i nikada mi nije rekao ′uh′, niti je kazao za nešto što bih uradio: ′Zašto si to uradio?′, niti, pak, za nešto što ne bih uradio: ′Zašto to nisi uradio?′ Nikome nije uskraćivao pravo koje mu je pripadalo

Aiša,r.a., rekla je: “Poslanik, mir i blagoslovi Božiji neka su sa njim, nikada nije nikoga udario. Nije udario ženu niti slugu.

Ebu Hurejre. r.a. veli: Otišao sam na pijacu s Poslanikom, mir i blagoslovi Božiji neka su s njim, da kupi sebi nešto za obući. Prodavač je pohitao da poljubi Vjerovjesnikovu, mir i blagoslovi Božiji neka su sa njim, ruku. Međutim, on je povukao ruku sebi i spriječio ga da to učini rekavši: ′Tako postupaju stranci prema svojim kraljevima, a ja nisam kralj! Ja sam čovjek kao i vi′. Zatim je uzeo odjeću, a ja sam želio da je ponesem umjesto njega. Odbio je to i kazao: ′Vlasnik stvari je najpreči da je lično nosi′.

Poslanik, s.a.v.s., nije volio da se ustaje pred njim kada bi došao. Sjedao bi tamo gdje je bilo prazno mjesto. Imao je običaj da se potpuno posveti svome sagovorniku, tako da bi ta osoba pomislila da mu je najdraži drug.  Uvijek se savjetovao sa svojim drugovima i pitao ih za mišljenje o političkim, ratnim i ovosvjetskim pitanjima. Prihvatao je njihova mišljenja čak i kada su bila oprečna njegovom stavu, kao što se desilo tokom bitke na Bedru i na drugim mjestima

Iz ovih nekoliko primjera vidimo Poslanika koji je  pristupačan ljudima, jednak ljudima. Nije odgurivao ljude od sebe, nije ih plašio umišljenom veličinom, niti su mu se ljudi bojali prići. Nije se, poput današnjih velikaša, zatvarao i udaljavao od ljudi, nego ih je dočekivao s osmijehom i dobrotom. Oni su se s njim osjećali lijepo, i grijali su se na suncu njegove istinske veličine, koja je onakva kako je opisuje jedan autor, poredeći lažnu i istinsku veličinu:

Lažna veličina je nepristupačna: pošto osjeća svoju slabost, ona se krije, ne pokazuje s lica i pokazuje se samo onoliko koliko je potrebno da bi obmanula i da nikako ne izgleda ono što jeste – istinska niskost.

A prava veličina je slobodna, blaga, prisna, pristupačna; ona pušta da je se dotiče; ne gubi ništa od toga što je izbliza viđena; što je više poznajemo, više joj se divimo.  Ona se iz dobrote naginje ka nižima od sebe, i bez napora se vraća u svoje prirodno stanje.

Poređenje se nameće samo: današnji svjetski i lokalni oholi predvodnici, kruti vladari i osioni moćnici, bahati silnici, kao ono što stvarno jesu – lažna veličina, i Poslanik – čiji je ahlak Kur’an, i koji je, uistinu, najljepše ćudi, (Kur’an), kao jedina prava vrijednost i veličina. Samo one koji slijede Poslanikov način odnosa s ljudima možemo smatrati (i smatramo) dobrim i velikim ljudima i liderima.

Gospodar naš najbolje zna šta je u našim srcima; učini nas, Gospodaru, Poslanikovom braćom, s kojom će se on sresti kraj džennetskog vrela! Uzvišeni, približi nas toj odabranoj vrsti i pomozi nam da u svom životu odvažno i neporecivo slijedimo istinu s kojom si ga poslao.

Powered by keepvid themefull earn money