Brak i bračna ekologija

Selvira Draganović

Porodice su agenti socijalizacije za usvajanje i internaliziranje vjerovanja i stavova, središte ostvarivanja osobnog zadovoljstva i ispunjenosti kroz osjećaje općenite dobrobiti, prijateljstva, sigurnosti, ego vrijednosti, ljubavi i privrženosti. Osim toga, kao primarne grupe, porodice i brakovi su izvori indirektne unutarnje socijalne kontrole (usvajanja pravila i principa ponašanja održavanim unutarnjim psihičkim procesima radije nego vanjskim pritiscima, prijetnjama i kaznama) jer primarne grupe imaju izuzetnu snagu podučavanja prosocijalnih vrijednosti i socijalne odgovornosti (Marsh i saradnici, 2009.). Stoga se može reći da razvod braka ugrožava fundamentalnu ljudsku zajednicu, porodicu.

Širom svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini, dolazi do opadanja sklapanja brakova. Procjene pokazuju da se danas oko pedeset posto brakova završi razvodom, a dvadeset posto se završi unutar prvih pet godina (Bramlett i Mosher, 2002.). Razvod braka je u nekim zemljama postao masovna pojava, što se najbolje vidi na odnosu sklopljenih i razvedenih brakova tokom jedne godine. Ovo se može protumačiti kao posljedica savremenih društveno-ekonomskih zbivanja (snažna migracija selo-grad, ekonomska struktura stanovništva, pad životnog standarda, porast nezaposlenosti, poslijeratne promjene), tranzicije, ali i promijenjenog sistema vrijednosti u odnosu prema braku i porodičnom životu općenito. Bračni problemi (izbor bračnog druga, emocionalno nezadovoljstvo i konflikti u braku, preljuba i slično) najčešći su razlozi traženja pomoći psihologa (Redžepagić-Dizdarević, 2008.). Pored toga, postotak razvoda u svijetu pa i u BiH značajno raste. Svaki peti/šesti brak se razvodi (Federalni zavod za statistiku, 2015.). Razvod braka ukazuje na erozije porodičnih funkcija, prisustvo i porast individualizma, naglasak romantične ljubavi, smanjenje stigme razvoda braka, lakše pravne regulative u razvodu braka (nekad se lakše razvesti nego kupiti auto). (Ne)uspjeh braka ovisi o mnogim, kako individualnim tako i društvenim faktorima, a čini ga cjelokupna bračna ekologija.

Bračna ekologija/bračno okruženje odnosi se na sve ono što doprinosi ili ugrožava kvalitet braka i zadovoljstvo, kao što su: struktura porodice, djetinjstva bračnih partnera, roditeljski bračni odnosi, odnos privrženosti u ranom djetinjstvu, djeca u braku, šire bračno okruženje, kao što su ekonomski i životni stres (Čudina-Obradović i Obradović, 2006.).

Međutim, kao što tvrdi Huston (2001.),   kad govorimo o braku, trebalo bi imati u vidu nekoliko temeljnih postavki od kojih je prva sociopsihološka ekologija braka koja podrazumijeva da:

Ø su brakovi interpersonalni sistemi te bi ih trebalo posmatrati kao male grupe,

Ø psihološke i fizičke kvalitete/osobine supružnika oblikuju njihove individualne i kolektivne napore da održe uspješnu bračnu zajednicu (ovdje spada emocionalna ekologija braka koja uključuje stil   konflikta u braku, štetne oblike komunikacije i slično),

Ø su i bračni odnos i sami partneri dinamični (mijenjaju se unutar konteksta i vremenom se razvijaju),

Ø su bračne zajedice utkane u društveni kontekst.

Bračno ponašanje/aktivnost je temelj na kojem se gradi bračni odnos. Ono se često odvija u prisustvu drugih članova porodice i prijatelja. Prisustvo ili odsustvo drugih može utjecati na ponašanje supružnika. Za razliku od nekih oblika bračnog ponašanja koji se rijetko dešavaju javno (seksulni odnos ili fizička agresija), roditeljstvo, traženje pomoći oko brige za djecu jer je paru potrebno vrijeme koje bi proveli zajedno sami, pa i mali flertovi i slično dešavaju se javno. Dakle, i jedni i drugi oblici ponašanja utječu na interakciju supružnika i bračnu ekologiju. Sociolozi   se s jedne strane fokusiraju na makrobihevioralne oblike bračne interakcije (kao što su podjela obaveza i prijateljstvo). S druge strane, psiholozi se fokusiraju na mikrobihevioralne oblike pokušavajući razumjeti   interpersonalne oblike koji vode distresu/patnji i razvodu, kao i otkrivanju utjecaja i funkcije djece u braku, ali i objašnjenju ljubavi i njenoj ulozi u braku,   a sve su to faktori koji doprinose bračnom (ne)zadovoljstvu.

Bračno zadovoljstvo (ili čak općenitije, zadovoljstvo para odnosom) pomalo je čudan pojam, ne samo zbog mnogih nagomilanih značenja, nego i zbog svoje dosljedne subjektivnosti (Pinsof i Lebow, 2005.). Samo supružnik može izjaviti svoj stupanj zadovoljstva te se može reći da je zadovoljsto u osnovi subjektivna izjava. Zadovoljstvo je najbitnije kad investiramo nadu, očekivanje i napore u ljude i situacije koje mogu kontrolisati povjerenje. Dakle, bračno zadovoljstvo je zapravo endogeni, subjektivni faktor, iako brakovi ostaju stabilni zbog mnogih egzogenih faktora (kulturne zabrane okončanja braka na primjer, ali i ekonomskih, religijskih i pravnih zabrana između ostalog). Na primjer, uzmimo u obzir kulturne tradicije u kojima bračno zadovoljstvo nije istaknut faktor (u dogovorenim brakovima na primjer). U zapadnjačkim kulturama, bračno zadovoljstvo je bazirano na dobrovoljnom prihvatanju bračnih oblika (Bersheid i Reis, 1998.). Dok je uspjeh u obaveznim nagodbama definisan ispunjavanjem propisanih uloga (rađanje djece na primjer, ili ispunjavanje spolno određenih uloga) u dobrovoljnim odnosima/vezama, partneri jedno drugo biraju na osnovu romantičnih ideja o ljubavi. (Ne)uspjeh braka zavisi od ličnog (ne)zadovoljstva, a ne od ispunjavanja kulturnih očekivanja, nastavka “ljubavi “(u nekom obliku). “Neuspjeh” znači da osoba više nije bila u stanju da održi posvećenost ljubavi, ili zbog pogrešnog odabira, ili zbog toga što nečije potrebe nisu bile zadovoljene.   U svakom slučaju, neuspjeh znači da je vrijeme da nastavimo dalje jer se zadovoljstvo kritično smanjilo. Međutim, u praksi uvijek postoje mnoge okolnosti koje se upliću u sam odnos (ne)zadovoljstvo-raskid-razvod tako da (ne)zadovoljstvo zapravo postaje jedan od aspekta bračnog kvaliteta.

Postoji pet teorija koje objašnjavaju bračno zadovoljstvo i kvalitet, a to su: teorija socijalne razmjene, model ulaganja i teorija jednakosti, teorija ulaganja i raspodjela odgovornosti, teorija afektivne vezanosti/privrženost   i bihevioristička teorija. Kojom god teorijom pokušali objasniti bračno zadovoljstvo i bračni kvalitet, činjenica je da njihov nedostatak   ili manjak postaje rizikofaktor u bračnom kvalitetu i stabilnosti.

U objašnjenju i razumijevanju bračnog kvaliteta i stabilnosti (kao i percepciji dobrog/uspješnog braka) trebalo bi uzeti u obzir sve faktore bračnog kvaliteta/stabilnosti, njihovu međusobnu povezanost i interakciju. Ljudi često očekuju da će im ljubav (brak) donijeti najveće zadovoljstvo i sreću (Bird i Mellville, 1994.) te su mnogi u potrazi za vječitom ljubavnom srećom i zadovoljstvom. Međutim, porodicu i porodičnu sreću često narušavaju nerealna i/ili romantična očekivanja (bajkovita očekivanja vječite sreće i zadovoljstvo, ili living happily ever after). Vječita sreća je bajka, nerealno romantično očekivanje daleko od stvarnosti te bi je tako trebalo i posmatrati. A, činjenica je da zapravo mnogi faktori, kako individualni ili psihološki, tako i socijalni, te njihova interakcija djeluju na bračni i porodični sklad i ravnotežu.

Da bi se postigao dobar/uspješan brak, neophodno je biti u stanju razlučiti realnost i očekivanja te komunicirati s bračnim drugom (razgovarati više o onome o čemu se ne govori, na šta nas niko ne priprema, šta sve brak sa sobom nosi).

Osim toga, dobar/uspješan brak zahtijeva konstantan, kako individualni (učenje, rad na sebi, vještine, strategije suočavanja sa izazovima, problemima, roditeljstvo i roditeljski odgojni stilovi), tako i uzajamni rad, trud, učenje, ulaganje u partnerski/porodični odnos. Da bi se postigao skladan brak, potrebno je staviti fokus na uzajamnost jer je brak zajednica između dvije osobe (suprotno, individualizam i sebičnjaštvo je vrlo čest razlog traženja razvoda).

Pitanje je onda da li je moguće, unutar porodice, iskusiti sreću i zadovoljstvo? Odgovor je da, uz određenu pripremu (realna očekivanja) i konstantan rad (na sebi) i ulaganje u brak/porodicu i bračne/porodične odnose. Pod tim uvjetima je moguće živjeti “uglavnom” sretno do kraja bračnog života.

Jer, kako kaže Dave W. Dobri brakovi se ne dešavaju „srećom“ niti su rezultat slučajnosti. Dobri brakovi su rezultat stalnog ulaganja vremena, obazrivosti, opraštanja, ljubavi, molitve, uzajamnog poštovanja i čvrste i jake posvećenosti supruga i supruge.


Bibliografija:

Berscheid, E., & Reis, H.T. (1998.): Attraction and close relationships. U D.T. Gilbert, S.T.

Bird G. V. Mellvill K. (1994.): Family and Intimate realtionships. New York, McGraw and Hill.

Bramlett, M.D., & Mosher, W.D. (2002.):Cohabitation, marriage, divorce, and remarriage in the United States. Vital health statistics, Series 23, Number 2. Hyattsville, MD: National Center for Health Statistics.

Čudina-Obradovic M, Obrdović J.,( 2006.): Psihologija braka i obitelji, Golden marketing tehnička knjiga, Zagreb.

Redžepagić- Dizdarević J., (2008.): Pihologija svakodnevnih problema, Avaz–roto press, Sarajevo.

FZZ, Federalni Zavod za statistiku 2015.

Huston, T.L., Caughlin, J.P., Houts, R.M., Smith, S.E., & George, L.J. (2001.): The connubial crucible: Newlywed years as predictors of marital deligh, distress, and divorce. Journal of Personality and Social Psychology, 80(2), 237-252.

Marsh I., Keating M., Punch S., and   Harden J. (2009.). Sociology: Making sense of society, Longman.

Pinsof, William M. i Lebow., (2005.): Family Psychology: The Art of the Science (Oxford Textbooks in Clinical Psychology), Oxford, Oxford university press.

Powered by keepvid themefull earn money